Mjaztym jo september, wót dweju tyźenjowu smějomej, Arnošt a ja, něnto teke wen. Smej nejpjerwjej pitśku skeptiskej byłej, pśeto ten dwór jo wjelgin wjeliki. Tam pak jo wjele móžnosćow k graśu, wjele wěcej ako w bydleńskej śpě. Tam jo wjele krickow, źož móžomej se schowaś. Młogi raz ja cakam, až Arnošt mimo pśiźo, a pón skócyju malsnje wen. Wón jo se wulěkajo pón pśecej pitśku a pón gromaźe byzamej pó dwórje. Radej grajomej łapanku, młogi raz som ja ten łapaŕ a młogi raz jo wón ten łapaŕ.
Ale nic jano kricki stoje na dwórje, ale teke bomy. Wjelike bomy a małe bomy, naju nejlubšy bom jo brjaza. Ale ta chójca jo teke super, móžoš derje na nju lězć, a na cedru (dalšny jeglinowy bom) tejerownosći. Pón stoj tam hyšći klon, wón pak ma wjelgin gładku škóru. Tam bóžko njamóžomej se tak derje źaržaś.