Witajśo, lube źiśi, how pśiźo pśiduce dyrdakojstwo lutka Lea z lutkowego gódownego kraja. Wam snaź se južo wida: Teke lětosa jo naš mały pśijaśel pśisamem se rozpuknuł dla znjeměrjonosći. Gódy su se bližyli a tak jo nejpjerwjej wšykno šło prěki a pódlu. Cogodla? Pśedstajśo se, su wołali Wylija, togo šefa lutkoweje źěłaŕnje, ku gódownemu mužoju! To njejo hyšći dało!! Narskosć lutkow jo stupała a stupała, a wšykne su napněte cakali na wrośenje Wylija. Skóńcnje su słyšali zwónk kutše. Jo, za sanje jo to było hyšći pśeśopło! „Co ga jo, co ga jo?“, su wšykne lutki pśezjadno wołali. „Změrom!“, jo niski głos šefa Wylija pitśku głosnjej zazněł. Naměsće su wšykne śiche byli. Pśedewšym lutk Leo pśisamem njejo to napněśa dla wěcej wuźaržał. „Gódowny muž jo mě pšosył, to groni, jo nas pšosył, až jomu zasej pomagamy. Toś njeborkocćo něnto! To źo wó žyceńske cedliki. Źiśi su se něnto tola rozsuźili, swóje žycenja na papjeru pisaś a je tak ako tegdy do swójich crjejow abo škórnjow tkaś. Njepšašajśo, cogodla, ale ja se myslim, z mejlku njejo to tak derje klapowało.