Z Barbuka/Bärenbrück. Słyńco jo pšawje swěśiło na slědnem kóńcu tyźenja w juliju. Dla togo su wšykne póžedali za městnami w chłodku pśi sportnišću. Tam jo ga se wótměło łapanje kokota barbuckeje młoźiny. Nježli, až jo se wujasniło, chto budu žnjowne kralowe póriki, su musali swěźeń pśigótowaś. Za to su wěnce, girlandu za wrota a žnjownu kronu wili. Lětosa su byli wěnce pitśku tłusćejše a wósebnje śěžke. Młoźinska šefowka Lina Spillerojc jo groniła: „Lětosa njewijom, ale cynim jano te struski“ a to nic, dokulaž jo gniła, ale dokulaž teke wóna njewóstanjo stawnje we młoźinje. „Něźi raz muse wóni to teke sami wuměś bźeze mnjo“, rozkładujo wóna. Pśi tom njejo było lětosa tak lažko z tymi wěncami atd.. Młodostne su źiwali na gadowate dubowe pśědniki (Eichenprozessionsspinner), dla togo su se rozsuźili pśeśiwo nimskemu duboju a za chrast (Steineiche). Su teke wó tom pśemyslowali, lěc gałuze drugich listowych bomow wužywaju, ale wuběrk wokoło Barbuka njejo wjeliki. Pódla źowćow w swěźeńskej drastwje jo se wjele barbuckich žeńskich sobotu woblekało swóju nowu abo staru wšednu drastwu.